Tehnička škola Požega

  • Povećaj veličinu slova
  • Normalna veličina slova
  • Smanji veličinu slova
Početna Vijesti Novosti Slike s izložbe

Slike s izložbe

Već treći tjedan na staklenom zidu školske knjižnice, u glavnom holu Tehničke škole, nalazi se izložba omota gramofonskih ploča. Dolje potpisani autor te izložbe, želi svakome čiji pogled zapne na nekom od eksponata, prikazati za čim je srce strasno tuklo dijelu srednjoškolske omladine prije 30-40 godina.
Bilo je to vrijeme kada je, ponajviše zahvaljujući radiju, popularna glazba ušla u sve pore svakoga. Nitko nije bio apsolutni imun, pa je već, prema svojoj sklonosti, pjevušio (u sebi ili na glas) taktove nekog glazbenog broja čuvši ga nedavno. Bilo je tu lakih i težih nota, kraćih i dužih glazbenih brojeva, uglavnom osnovno načelo te masovnosti slušanja glazbe bilo je „za svakog po nešto“.
U toj hiperprodukciji svega i svačega, često je zbog težnje za što širim krugom slušalaca, kvaliteta tih pjesama bila, u najmanju ruku rečeno, upitna. U želji za kvalitetom, suptilnošću i dubljim doživljajem pri slušanju, pojavio se krug glazbenika kome su baš ovi potonji epiteti bili osnovni cilj, bez obzira koliko se to (negativno) odrazilo na broj slušalaca. Često su glazbene izvedbe tog kruga glazbenika bile poduže glede vremenskog trajanja (ponekad i više od 20 minuta), upotreba glazbala se proširila i na klasične instrumente, čestu uključujući u zbor. Jasno, za takvo što se tražilo i posebno umijeće kako stvaranja (komponiranja) tako i izvedbe tih glazbenih brojeva, pa su ti glazbenici često bili i pravi virtuozi na svojim glazbalima.

Glazbeni kritičari, su takvu glazbu nazvali mutnim, možda i pretendencioznim nazivom Progresivni Rock. Mutnim zato što se tu moglo strpati svega i svašta, a pretendencioznim, zato što su često od svojih protivnika dobijali kritike da „se prave većim od Pape“, odnosno da „samu gude, struži i škripe“ gore i od „ozbiljne“ (čitaj: klasične) glazbe.
Bilo kako bilo, na radost svojih malobrojnih sljedbenika, dečki (a i pokoja cura) su izdržali do kraja. Čak što više, u želji za cjelovitim doživljajem svoga djela, posegnuli su i za omotom gramofonske ploče sa koje su oni malobrojni poklonici slušali sadržaj. Neki su u tome, što se ono kaže, nadmašili sami sebe, pa je i sami vizualni doživljaj pri promatranju omota doživljaj sam za sebe vrijedan pažnje i poštovanja.
Eto, zato ispred sebe učenici, profesori, prolaznici i posjetitelji škole mogu pogledati neke od tih omota, te se i sami uvjereriti ili razuvjeriti, da li su eksponati zanimljivi i, kako rekoh, pažnje i poštovanja vrijedni. U današnjem svijetu sveopće informatizacije, kada je Svijet (sa velikim S) globalno selo i kada, barem virtualno, možemo tek jednim klikom skočiti na drugu stranu ove naše kugle Zemaljske, čestu padamo u zamku brzoplete i površne kritičnosti, pa svakomu i svemu nalazimo manu.

Ovaj put pokušajmo suprotno – pronaći to zrnce oduševljenja, razdraganosti ili bar tračak topline u duši koji svoje ispoljavanje traži u tek primjetnom smiješku, prilikom promatranja eksponata. Treba imati na umu da su prizori, snimljeni i oslikani na omotima, napravljeni u vremenu analogne tehnike, dakle bez fotošopa (namjerno napisanog fonetski)i ostalih blagodati informatičke digitalizacije. Uz ispriku da bi bilo malo previše ove eksponate nazvati (pravim) umjetničkim djelom, treba imati na umu da bi cilj glazbe, naročito umotane u ovakve omote, a i cilj tih samih omota, bio izazvati u već spomenutoj duši promatrača makar i tračak neke ugode, tek sekundu vremena u kojem on (promatač) zaboravi, potisne u stranu, tko je , odakle je i zašto je ovdje, sve u nesvjesnoj želji da pronikne u to vječno pitanje „Što je autor htio reći!?“

Autor izložbe Pero Dupček,prof

 

Izložba omota gramofonskih pločaIzložba omota gramofonskih pločaIzložba omota gramofonskih pločaIzložba omota gramofonskih pločaIzložba omota gramofonskih ploča